Azra u mom ❤
Potres je uzdrmao Crnu Goru i Dubrovačko primorje u travnju ‘79. Bili smo klinci, treći srednje, i bilo je strašno gledati na vijestima i čitati u novinama kako su uništeni biseri Boke kotorske — Budva, Herceg Novi, Kotor, Tivat … i, naravno, Dubrovnik i Ston.
Ubrzo nakon toga organiziran je koncert pomoći i podrške pogođenim područjima. Mjesto događanja bio je Studentski centar, a koncert se paralelno odvijao u više manjih i većih dvorana SC-a — danas bi se popularno reklo na više „floorova“. Darko i ja smo znatiželjno lutali po prostoru s pivom u ruci kako bi oštrim kritičkim okom i uhom srednjoškolaca iz trećeg razreda odmjerili bendove, od relativno aktualnih do potpuno nepoznatih, barem nama. A ako su nama, velikim fanovima i stručnjacima za aktualnu rock scenu, bili nepoznati — to je značilo da su i općenito nepoznati pa onda najvjerojatnije i beznačajni.
Ulazimo tako u jednu od dvorana… Stage prazan, bend taman treba izaći a ispred stagea grupica, očito, fanatičnih sljedbenika tog nekog benda koji treba nastupiti. Šačica zaluđenih obožavatelja viče „Johnny, Johnny!“ i „Azra, Azra!!!“ Darko i ja se pogledavamo i s upitnicima iznad glave sliježemo ramenima. Izlaze na pozornicu tri lika, jedan prilazi mikrofonu i kaže (točno se sjećam): „Okej … Užas je moja furka.“ Šačica fanatika pada u trans, skaču kao divlji. Darko i ja kratko poslušamo, zaključimo da to nije bogznakaj i odosmo dalje poslušati što još ima na tom mini festivalu.
Nedugo nakon toga bio je jedan od onih brojnih skupnih koncerata u Domu sportova (mala dvorana, naravno) s raznim što afirmiranim, što up and coming bendovima. Opet Azra, ovaj put malo pažljivije i koncentriranije slušam i zaključujem… Hm… Jebemti sve, nisu zapravo tako loši. Dapače — prilično su dobri, možda čak i odlični! Na izlazu iz dvorane srećem Ozrena, kažem mu da sam ugodno iznenađen i impresioniran, i Ozren potvrđuje, dojam mu je isto jako pozitivan. Ozren Kanceljak — danas svima znani „Kanca“, već je tada bio priličan glazbeni autoritet u našem društvu, i njegova suglasnost s mojom procjenom bila mi je jaka potvrda.
U mjesecima koji su dolazili nakon toga, skupila se mala ali moćna ekipa Azrinih fanova. Mladen, Darko a iznad svega Toni, jedan od mojih nastarijih frendova, i ja, počeli smo prvo znatiželjno a onda fanatično hodočastiti po Azrinim koncertima. Gdje god je bio koncert, koji god plakat smo vidjeli — to nije moglo proći bez nas. Lap, Klub studenata Istre, SKUC, koncerti na otvorenom i u manjim ili većim klubovima i dvoranama, samostalni ili s hrpom drugih bendova. Može danas zvučati malo smiješno ili čudno ali bili smo pravi, nepatvoreni sljedbenici.
Koncerti Azre bili su nevjerojatan doživljaj. Hodali smo mi, naravno, kao i cijela naša generacija po svim mogućim koncertima. Dolazili su veliki i mali bendovi, svjetske super zvijezde, lokalci u nastajanju. Svršavali smo na Leb i sol kad bi gitara Vlatka Stefanovskog najavila himnični „Aber dojde donke“, i svi smo se, bez srama, pretvarali u najbolje air guitar izvođače na kugli zemaljskoj. Imali smo tada duge ćupe (iliti zurke), sasvim pogodne za mahnito mahnitanje glavom poput najpunokrvnijih metalaca.
Ali Azra… To je bio drugi svemir. Johnnyeve pjesme pucale su od talenta, iskrenosti i autentičnosti. Nije tu bilo nikakvog pomodarskog plivanja u trendovima poput prezrenih Prljavaca. Dao je Novi val, dakako, gomilu super talentiranih bendova, koncerata, legendarnih ploča. Azrinoj energiji, Johnnyevom sirovom talentu koji je iz koncerta u koncert sazrijevao mogao se jedino suprostaviti veliki EKV. Novi val je, paradoksalno, bila svojevrsna rockerska potvrda politički proklamiranog principa bratstva i jedinstva — s jednakim guštom slušali smo Parafe, Pankrte, Idole, EKV, Orgazam, Partibrejkerse, kao što su ih slušali i skakali i na koncertima se znojili naši frendovi iz Ljubljane, Beograda, Niša, Rijeke…
Ali Azra na koncertima… Johnny u tankerici i Ray Ban cvikama, pravi frontman, do njega Mišo Hrnjak, povučeni ali pouzdani basist s toliko čvrstim i prepoznatljivim stilom i ritmom… A otraga, na bubnjevima, životinja zvana Leiner. Johnny je uvijek bio „Johnny“, Mišo Hrnjak je uvijek bio „Mišo“ ali ne sjećam se da je itko ikad Borisa Leinera u razgovoru nazvao „Boris“.
Leiner je bio precizna, energična mašina vulkanskog naboja. Tokom koncerta s njega je prštao znoj, skidao je i mijenjao — ili nije mijenjao — majice koje su očito bile natopljene litrama znoja. Azra nije stajala između pjesama. Nije bilo duhovite kozerije s publikom, viceva, Johnny nikad nije rekao „Gle ovu ekipu u prvim redovima, sjećam ih se s prethodnog koncerta“ ili bilo što slično. Samo svirka, frenetična i luda svirka od prvog do zadnjeg trenutka koja je znala trajati satima — toliko je toga Johnny imao u svojoj glavi, toliko je toga imao za staviti na papir i uvježbati s ovom dvojicom.
Naše najintenzivnije vrijeme s Azrom bilo je vrijeme prije izlaska istoimenog, sjajnog prvog albuma. Kad je album izašao, komentirali smo koliko koncerata smo dotad odradili i nismo ih baš mogli pobrojati ali bilo je to sasvim sigurno u desecima, u tom zapravo kratkom razdoblju od koncerta za pomoć Crnoj Gori u SC-u do izlaska tog prvog albuma negdje u proljeće ’80.
Ljeto ’80 nas je naravno odnijelo na more, ali to nije bilo bilo kakvo ljeto i bilo kakvo more. Najesen smo se spremali u vojsku. Naše cure, kolegice iz razreda krenut će na prvu godinu faksa, kojega smo i mi na početku ljeta upisali, a mi ćemo svaki svojim putem, na godinu dana ili nešto manje, daleko od Zagreba, djevojaka, Azre i svega što smo poznavali i u čemu smo uživali.
Vojni rok — ipak — nije prošao bez Azre. Služio sam ga u Zemunu. Nekoliko mjeseci nakon dolaska, mogla je biti zima ’80 ili početak ’81, doznao sam da Azra ima koncert u Beogradu, u kultnoj dvorani Doma omladine. Po prirodi sam štreber, nisam sklon ekstremnim avanturama, ali za ovu priliku vrijedilo je riskirati. Organizirao sam „pokriće“ kolega u jedinici kako bih šmugnuo, sasvim nepropisno, “preko žice” i dočepao se koncerta.
Još pamtim scenu… dolazim s malim zakašnjenjem u Dom omladine, ostavljam teški vojnički kaput na garderobi da mi ne smeta u dvorani, a iznutra se čuje „… tvoji su dani proćerdani… na vinjak, TV i porno slike…“ Jablan! Sviraju Jablana! Što više reći osim da je bila ekstaza… Po povratku u kasarnu (protivavionska u Zemunu, navodno su iz te kasarne Srbi skinuli onaj američki avion pa smislili grafit „Izvin’te, nismo znali da je nevidljiv“) sve je dobro prošlo, „pokriće“ kolega je upalilo i iduće jutro sam se uredno pojavio na postrojavanju…
Moja je „taktika“ traženja dopusta (slobodnih dana) u vojsci bila jednostavna — čuvam sve za kraj. Otkad sam došao u rujnu ’80. do ljeta ’81. nisam tražio niti jedan dan dopusta. No — stiglo je i to ljeto ’81 i „štednja“ je došla na naplatu. Zatražio sam dva tjedna na koja sam dotad već „skupio“ pravo, odobreno mi je i zapalio sam iz vojske u moju Jelsu, na Hvar. Kontrast valjda ne treba ni opisivati.
Elem, eto mene u Jelsi kad ono — plakat… Azra svira u Hvaru na Fortici! Eto veselja, odem na koncert kad u jednom trenutku me pogađa neki mekani teški predmet — vreća za spavanje… Vrećom me pogodio moj stari frend i Azra suputnik Toni, sad već veselju nema kraja, Azra u magičnom ambijentu Hvarske fortice, Toni i ja i to je to. Tu je zapravo moj vojni rok bio gotov, po povratku u Beograd odradio sam još tjedan dva i vratio se u Zagreb, na faks, u čarobnu zagrebačku ranu jesen i — dakako — na mamine pohance.
U tih godinu dana, od rujna ’80. do rujna ’81., propustio sam naravno puno toga u novovalnim događanjima, koncertima, trendovima, koječemu. Ok — „It is what it is“, reklo bi se.
I onda… negdje sredinom ili krajem rujna, najava. Azra ima pet koncerata u Kulušiću, krajem listopada. Pet, zaredom, od ponedjeljka do petka. To još nitko od naših bendova nije napravio.
Podrazumijeva se da stara ekipa momentalno kupuje karte za jedan od tih koncerata, više se naravno ne sjećam koji. Azra na vrhuncu moći, svi uigrani, uštimani, energični i precizni. Mišo i Leiner, ritam sekcija za nas tada ravna legendarnim Sly & Robbie, drže čvrsti ritam dok Johnnyeva gitara vrluda, fluidna je ali dobro, dobro radi. Kulušić krcat kao šipak, svi mi — barem se tako sjećam — u zajedničkom deliriju. Ekipa i ja odavno smo već usvojili „chant“ koji urlamo u pauzama između pjesama, koje zapravo nisu pauze ali su ipak prilika da nešto zaurlamo. Najčešće je to bilo „O-O-OOO“, himnični refren iz prve pjesme koju smo ikad čuli, „Užas je moja furka“. Ali urlali smo i drugo, vikali smo „Meri! Meri!“ zazivajući „Krvavu Meri“, a na koncertima drugih bendova nerijetko bismo u pauzama onako za svoj gušt viknuli „Azra!“. Mogao je to biti vrhunac doživljaja i iskustva s Azrom da se negdje, tokom tjedna, nije pojavila informacija — idu još dva koncerta! Subota i nedjelja!
Ne znam kako to točno opisati. Eto — upravo si prošao frenetični doživljaj, ekstazu nakon koje si išao na preko nekoliko piva kako bi sabrao dojmove, i sad ti netko kaže da to za koji dan možeš ponovno iskusiti… I da, naravno, kupili smo karte i uživali još jednom.
Negdje na tom albumu, „Ravno do dna“, siguran sam da se čuje i naše društvo kako frenetično navijamo. Nismo nikad išli na nogometne utakmice, ja sigurno ne a moja ekipa možda povremeno… Rock je bio naša strast, naš sport, naš nogomet a za našu malu ekipicu Azra je bila neosporni vrhunac našeg novovalnog života.
Ako se sad malo odmaknem od osobnih doživljaja, strasti, emocija, uzbuđenja i koncerata… Pa i ako stavim na stranu mistični image koji je Johnny na neki način izgradio odlaskom u Nizozemsku, time što je nedostupan bilo kome pa i mom prijatelju Igoru Mirkoviću koji si je stvarno dao truda i dokumentirao to u sjajnom dokumentarcu „Sretno dijete“, znači ako to sve pokušam, koliko mogu, staviti po strani, Azra je bila sasvim poseban slučaj.
Novi val je dao, doista, puno, puno sjajnih bendova — kako onih koji su nastali i stasali u novom valu, tako i onih, poput Dugmeta, koji su prihvatili novovalne ritmove.
Film, Haustori, Idoli, Električni orgazam, Partibrejkersi, Šarlo, EKV i toliki drugi bendovi i glazbenici dali su nam toliko dobrog, toliko sjajne glazbe uz koju smo tulumarili, voljeli se, čagali, cugali i bili stvarno divlji i mladi i uživali u svemu tome bez ostatka.
Azra za mene — i ne samo za mene, naravno — i dan danas ima sasvim posebno mjesto. Ne samo zato što sam uz Azru osobno vezan zbog svog iskustva iz tog vremena, već i zato što sam čvrsto uvjeren da Johnnyev talent i sve što su nam dali Johnny, Mišo i Leiner kroz vrijeme, kroz albume i koncerte, nije samo moj dojam i moj ukus i moje viđenje već da je to bend koji je izgradio opus koji je čvrst, moćan i trajan, na način koji ih izdvaja iz njihove generacije doista sjajnih bendova.
U svakom slučaju, i kako god okreneš, bilo je to sjajno vrijeme i — iznad svega — sjajno smo se zabavljali!
