Buñuel
„Five or six years ago I had the rare good fortune to see „L’ Age d’Or“, the film made by Luis Buñuel and Salvador Dali, which created a riot at Studio 28. For the first time in my life I had the impression that I was watching a film which was pure cinema and nothing but cinema. Since then I am convinced that L’ Age d’Or is unique and unparalleled. Before going on I should like to remark that I have been going to the cinema regularly for almost forty years; in that time I have seen several thousand films. It should be understood, therefore, that in glorifying the Buñuel-Dali film I am not unmindful of having seen such remarkable films as…“
Henry Miller: „The Golden Age“
U studentskim danima, ranih osamdesetih, hodočastili smo u Kinoteku na Buñuela. Ciklus za ciklusom, španjolski, francuski, meksički… Tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Ako me sjećanje ne vara, Barney, Saša i Ivica tada su već bili otvorili „Moderna vremena“.
Fernando Rey otvara aktovku, ljutito komentira kako diplomatska pošta više nije svetinja a iz aktovke vadi paketiće kokaina. Zanosna plavuša i crnkinja smjenjuju se u zavodljivosti, izazivaju ga plešući gole flamenco. Družina u nekoj čudnoj kući mijenja banketni stol za WC, na WC odlaze jesti u privatnosti a za velikim stolom zajednički obavljaju veliku nuždu. Niže se film za filmom, Buñuelov genij otvara se pred našim društvom, mi ga gledamo i gutamo i uživamo kao prasci…
Kinoteka, Buñuel pa na cugu. Zimi u zadimljene pivnice, ljeti na zazelenjene terase Donjeg grada, po mogućnosti „K Zagorcu“. „The smoke filled taverns where you once roamed“ pjeva Joan Baez u „For Sasha“ i to smo bili mi — studentice i studenti u puloverima, zažarenih očiju, puni energije i spremni da svijet, postavljen ukrivo, preokrenemo i vratimo tamo gdje mu je mjesto.
Dočekalo nas je tako uz taj beskonačni Buñuelov ciklus, uz to bogatstvo dostignuća i doživljaja, i zagrebačko ljeto. Zagreb smo zamijenili, kako tko i kako čime i kuda. Vec i ja na Hvar, ja u Jelsu, on na relaciju Pitve — Zavala. Toni na Šoltu, u Stomorsku, a vječiti putnik Kanca s kartom Interraila po Evropi, na putovanja s kojih se vraćao s pričama o ljubavnim avanturama po evropskim metropolama, o zanosnim i misterioznim Amsterdamkama, Parižankama i Barcelonkama.
Vratismo se u grad, počinje nova školska godina, po gradu pečene kuruze polako zamjenjuju kesteni. A kad tamo, tko bi nas dočekao nego — Buñuel! Beskrajni ciklus se nastavio, na opće iznenađenje i veselje, i nakon ljeta. Koliko je taj čovjek snimio filmova, kad je sve to stigao napraviti, gori je od Štulića sa svojom golemom diskografijom koju je godinama nosio samo u glavi i svirao na legendarnim tulumima na Silbi.
I tako — opet Kinoteka, opet gušti, opet cuga poslije filma i diskusije i rasprave o smislu života. Filmove i knjige i glazbu tada smo vrlo ozbiljno shvaćali, diskutirali smo i debatirali do dugo u noć o značenjima, smislovima, tko je bolji i tko je dublji i kakve ćemo sve filmove snimati i knjige pisati i bendove voditi jednog dana kad i mi budemo ti pisci i režiseri, kad konačno postanemo ti koje smo čekali. Jesu li bolji Amerikanci ili Rusi, Hemingway i Henry Miller kontra Dostojevskog, je li cijeli taj Hollywood čisti bulšit i jesu li evropski filmovi intelektualno i emotivno superiorni ili su ipak neki salonski, ljevičarski snobizam. I — naravno — rock ’n’ roll, američki kontra britanskog. Uvijek sam bio na toj američkoj strani, Hemingway i Henry Miller (nikad samo „Miller“) i John Updike bili su i ostali moji, „Brda kao bijeli slonovi“ a Rusi su mi uvijek bili rupa, crna rupa, ni Dostojevskog ni Tolstoja nikada nisam otvorio pa eto nek’ se i to razotkrije. A bendovi… američki, naravno, američki, Little Feat, Steely Dan… Ni Stonesi ni Genesis ni Roxy Music nisu bili moj film, nije da ih nisam volio i slušao ali… Valjda su Ameri na neki način bliži Balkancu u meni a Britanci intelektualnoj Evropi ili je nešto drugo ili treće, štajaznam. Uostalom do šesnaeste godine četvrtinu života proveo sam u Americi pa valjda i to ima neke veze.
No! Vratimo se Buñuelu… Taj je beskrajni ciklus ipak nekako završio, nakratko smo se pozdravili s Kinotekom. Samo nakratko, do idućeg ciklusa, iduće retrospektive, do Fassbindera, Herzoga, Wendersa, do filmova iz ranih sedamdesetih za koje Đoletu nije bilo jasno tko takve stvari snima, baš čudnog sveta ima.
Sretan ti rođendan, Luis!
