Energija zagrebačkog proljeća ’79 — MBZ — Urbofest
Svašta je visilo u zraku tog proljeća ’79.
Bili smo nabrijani srednjoškolci, kao što su uostalom srednjoškolci uvijek nabrijani. Treći razred srednje, proljeće u Zagrebu, Polet kojega smo grabili od kolportera još svježeg ispod tiskarskog čekića. “Curice izašle na ulice”, tipičan poletovski naslov koji će se nedugo nakon toga pretvoriti u haustorsku himnu — “Djevojke u ljetnim haljinama volim”.
Polet… Goli Šarović na duplerici, zabrana distribucije, “pisma čitatelja” za koja smo malo kasnije doznali /shvatili da ih piše redakcija nakon tko zna koje pive, pritom se silno zabavljajući… Svako izdanje Reiserovog “Života na friškom zraku” upijali smo kao spužve… Kvesićev “Pero K” žurio je na tulum kad mu je naramak plejki ispao u blatnu travuljinu Novog Zagreba. Točno to, ili nešto slično, dogodilo se svakome od nas, Pero K, to smo bili svi mi. Poletovi fotići i strip autori Novog kvadrata širili su nam granice i horizonte.
Petnaestog travnja ’79 dogodio se razoran potres s epicentrom u Crnoj Gori, sa strašnim posljedicama po drevne mediteranske gradove Jadrana, gradove koji okružuju magičnu Boku ali, naravno, i nedaleki Dubrovnik.
Ne bih se sjećao tog datuma i tog događaja toliko plastično i precizno da za mene to nije bio ulazak u Novi val. Koncert solidarnosti u Studenskom centru, na nekoliko pozornica (danas bi se reklo “floorova”)… Darko i ja upadamo u jednu od tih pozornica, unutra možda dvjestotinjak ljudi od kojih šačica frenetičnih odmah do bine (“stejdža”) viče “Azra, Azra”. Nikad prije nisam čuo za taj bend… Izlazi neki trojac, lik prilazi mikrofonu i kaže “Ok … Užas je moja furka”. Šačica fanatika pada u delirij a Darko i ja nakon malo vremena odlazimo, nismo baš bili oduševljeni, naprotiv. U idućih godinu i po dana koliko nas je dijelilo od tog koncerta do odlaska u vojsku u jesen ’80 i Darko i ja i još nekoliko frendova postat ćemo fanatični sljedbenici Johnnya i ekipe…
Proljeće ’79 na Zrinjevcu, na Trgu Republike i unaokolo donijelo nam je događanje koje se savršeno uklopilo s energijom u gradu. Rekli su da je to “Urbofest”, izdanje Muzičkog biennala, festivala s dugom tradicijom koji promovira suvremenu glazbu. Pazi … suvremenu, ne modernu! Suvremena glazba, to su za nas bili apstraktni pojmovi iz opće kulture, neke dodekafonije, nekakav Detoni, Schönberg, John fakin Cage koji sjedi šutke za klavirom očekujući od publike valjda neku reakciju…
Ovo što se zbivalo po gradu tih dana, to je bila neka sasvim druga priča. Grad pun kreativne energije, začudnih izvođača, klaunova i akrobata … Kugla glumište, Dunja Koprolčec, Inđoš … gledao sam ih poput balavca, klinca koji nije dio njihovog svijeta ali osjeća da je tu negdje, na samo korak od tog neobičnog sna…
Zrinjevac tih dana… elastične trake razapete među drvećem, neobični plesači, akrobati, gimnastičari, paukovi koji među tim trakama izvode svoju plesnu predstavu u zraku praćeni magičnom klavirskom glazbom. Gledam kao u transu, kad ono — naiđe Kanca. “Ovo je sjajno!” — kažem — “kako dobra muzika, što bi to moglo biti?!”
Kanca onako znalački a prijateljski, kako je to samo on znao izreći… “Pa to ti je Keith Jarrett, “Kölnski koncert”. Jer — naravno — to baš svatko zna :-) Taj mi je koncert, kao i brojnim ljubiteljima jazza, ostao neki temelj u desetljećima koja dolaze, ali malo je skladbi za koje mogu reći kad sam ih i gdje prvi put čuo, i tko je bio taj prijatelj koji mi je to otkrio. Posebno je lijepo što Kanca i dan danas, ne samo meni nego i mnogima, otkriva uvijek nove glazbene svjetove.
Danas, prelistavajući internetske arhive, doznajem da su ti zračni mađioničari bili “Multigravitaional Aerodance Group” iz New Yorka.
Urbofest ’79 bio je za mene neka naznaka buduće energije, mogućnosti i potencijala da se grad razvija, da umjetnost zaživi među građanima. Moja je osobna poveznica s tim festivalom legendarna, kultna Univerzijada koja će se Zagrebu dogoditi osam godina kasnije, i koja će — dakako — ostaviti puno dublji trag u memoriji građana Zagreba.
Ali ta energija, taj duh, taj optimizam, kreativnost, dobro raspoloženje kojim su zračile sunčane ulice mog grada — to je za mene nedvojbena poveznica Urbofesta kojega sam živio kao gimnazijalac i Univerzijade u kojoj sam uživao kao nedavno završeni i friško zaposleni inženjer.
Pišem ovaj tekst svega nekoliko dana prije prelaska iz ’21 u ’22 godinu. Proljeće ’79 bilo je davno, a bilo bi velikim dijelom i zaboravljeno da nije bilo te energije u gradu. Ona je i dalje tu, a na nama je da ju probudimo. Proljeće ’22 nije tako daleko, doći će začas.
