Na današnji dan, 1. svibnja 1923., rođen je Milan Kangrga.

Kangrga je bio, kao što znaju svi studenti Filozofskog fakulteta, ali vjerojatno ne znaju mnogi koji nisu išli na FF, jedan od vodećih “filozofa prakse”, odnosno “Praxisovaca”, grupe filozofa okupljenih oko časopisa Praxis među kojima su bili, od zagrebačkih profesora, Gajo Petrović, Rudi Supek i drugi filozofi i sociolozi tog vremena. No — niti sam ja osoba niti je ovo prilika da detaljnije obrazlažem temu Praxisa, iako je ona, po mom mišljenju, na svoj način prilično važna za današnji politički trenutak Hrvatske.

Milan Kangrga

U studentskim danima, sredinom osamdesetih na ETFu, jedna od mojih aktivističkih opsesija bilo je povezivanje i izgradnja mostova između studenata koji su studirali društveno-humanističke znanosti, s jedne i, s druge strane, studenata tehničkih studija, ono što bismo danas nazvali STEMI. Iz moje perspektive granica između tih skupina mogla se vrlo jasno vidjeti — bila je to ondašnja Ulica proleterskih brigada, danas Avenija Vukovar. FF je bio s jedne strane a mi, ETFovci, s druge. Dakako da je s one strane “proleterskih” bilo i strojarstvo (FSB) ali to je za čitavu metaforu relativno nevažno.

Križanje Savske i Ulice proleterskih brigada … nekad davno.

Dodatni je moment, needless to say, bila činjenica da je na Filozofskom bilo puno zgodnih cura, a studentska populacija na ETFu je bila pretežno muška. No, i o tom — potom.

Kako bilo da bilo, moj dragi prijatelj još iz najranijeg djetinstva, Toni Gabrić, uvjerio me da bi bilo dobro da kojiput navratim na Kangrgina predavanja. Toni i ja smo tada vodili intenzivne rasprave i debate, zajedno s drugim prijateljima, do duboko u noć, o tome kako promijeniti svijet, kako pokrenuti revoluciju i sve takve i slične teme o kojima razmišlja svaki normalni i pristojni mladi čovjek u svojim završnim tinejdžerskim ili prvim post-tinejdžerskim godinama.

Iz tih je diskusija proizašlo da bih ja morao poslušati Kangrgu da malo bolje shvatim kako bismo točno trebali promijeniti svijet. Pokazalo se već nakon prvih predavanja na kojima sam — nota bene — bio padobranac, da je poštovani profesor iznimno atraktivan predavač. Strastven, duhovit, energičan — ta su predavanja bila fantastična, svako je za sebe bilo doživljaj bez premca. Bio je i beskrajno duhovit, svaku tezu i argument koje je postavljao znao je uokviriti u neki vic ili štos na koji smo umirali od smijeha…

Legendarni profesor u predavanja je unosio čitavog sebe, i nakon svakog predavanja ostavio bi, kazališnim rječnikom rečeno, srce na pozornici. Uvijek u bijeloj košulji, s bilješkama u staroj kožnoj torbi, pomalo raskopčane kravate, hodao je gore-dole po predavaoni poput glumca u nekoj šekspirijankoj drami. Gestikulirao, uzrujavao se, mahao rukama, ljutio se, temperamentno argumentirao svoje teze o tome što je zapravo čovjek, što znači uvijek iznova postajati čovjekom. Poput drugih, odličnih profesora koje sam imao na ETF-u, znao je te neke visokosofisticirane filozofske kategorije spustiti na zemlju, približiti nama “wide-eyed” studentima reperkusije i implikacije na svakodnevni život običnih ljudi, službenika, radnika, obitelji. Podjednako je strastveno mrzio i prezirao rigidni staljinizam kao i nacionalizam, o jednome i o drugome govorio je nimalo biranim riječima, duhovitim i otrovnim dosjetkama.

S njegovih smo predavanja izlazili nabijeni energijom, pitanjima, dilemama, dojmovima… kao da smo upravo odslušali neki nevjerojatni rock koncert.

Svatko od nas ima u životu nekoliko formativnih profesora i profesorica. Koliko god sam bio padobranac, i koliko god nisam ni u snu baratao predznanjem klasičnog njemačkog idealizma, od Kanta preko Fichtea i Schellinga do Hegela, slušao sam ta Kangrgina predavanja otprilike onako kako bih slušao koncert nekog kultnog benda.

Profesor Kangrga jednom je prilikom držao plenarno predavanje u velikoj dvorani Filozofskog. Na to predavanje je došla čitava naša aktivistička ekipa, mnogi od nas su koju godinu kasnije osnivali prve društvene pokrete i nevladine udruge…

Potrudio sam se ponijeti kazetofon i snimio sam čitavo predavanje. Nakon toga smo otišli u obližnji restoran “Jadran” na cugu… “Jadran” je tada bio na sjeveroistočnom uglu platoa na kojemu je danas zgrada Lutrije, na Aveniji Vukovar. Kako bilo da bilo … sjednemo oko stola nas nekolicina nakon predavanja, naručimo cugu i netko kaže “Daj da čujemo, kakva je snimka?” Ja ubacim friško snimljenu kazetu u kazić, pustim snimku i … nastane muk oko stola.

Iz kazetofona je progovorio Tito.

Bez da ga gledamo u predavaonici, samo slušajući snimljeni glas, Kangrga je zvučao nevjerojatno slično Josipu Brozu.

Kangrga, Gajo Petrović, Rudi Supek i ostali praksisovci bili su ljuti protivnici Titovog režima. Ne iz “desnih” nego iz “lijevih” pozicija, kako se to onda govorilo. Kangrga i inače na predavanjima nije štedio riječi kritike, pa i psovke, na račun tadašnje Partije. Istovremeno … poput Tita, i Kangrga, iako rođeni zagrepčanin, bio je dijete Hrvatskog Zagorja.

Zato smo ostali šokirani. Izvan konteksta predavaone, samo zvučni zapis predavača, s raznim elementima “zagorskog”, zvučao je na tom kaziću, u toploj proljetnoj noći na terasi restorana u Ulici Proleterskih brigada, kao da je umjesto našeg voljenog profesora njemu omrznuti diktator ustao iz groba i stao za govornicu Filozofskog fakulteta.

Upoznali smo se na tim predavanjima na koja sam dolazio “markirajući” kojekakve labose, osnove elektrotehnike, elektroniku ili već neki drugi ETFovski kolegij na mom matičnom faksu. Ne mogu reći da smo se dobro poznavali, nismo nikad duže razgovarali niti sam ga, primjerice, intervjuirao za Studentski list u kojemu smo tih godina Toni i ja povremeno zajedno pisali. Ali upoznali smo se dovoljno dobro da me se sjeti kada bismo se kasnije sretali na kakvoj tribini pa bismo se srdačno pozdravili, i to me uvijek veselilo i uljepšalo bi mi dan.

Sretan rođendan, dragi i poštovani profesore Kangrga!

Technosceptic, cofounder @PerpetuumZg, @zipzg, columnist Mreza, Forbes Croatia...

Technosceptic, cofounder @PerpetuumZg, @zipzg, columnist Mreza, Forbes Croatia...