O poduzetništvu i novoj ljevici

Osoban pogled

Prijatelji i kolege iz IT industrije povremeno me pitaju kako to da sam se ja kao poduzetnik priklonio platformi koja se jasno i javno deklarira kao „lijeva“, i kako takav angažman mogu uskladiti sa svojom vokacijom pokretača, suvlasnika i člana uprave poduzeća (Perpetuum Mobile) ali i osobe koja mentorira i podržava startup projekte i njihove pokretače.

Odgovor jest i nije jednostavan, a u ovom tekstu pokušat ću ga obrazložiti uz jasnu napomenu da se radi o mojim osobnim stavovima a ne o stavovima ili političkom programu platforme „Možemo!“, čiji sam član Inicijativnog odbora.

Kolege Zvonimir i Kruno iz “Možemo!” prilikom snimanja kratkih videa za kampanju

Političko okruženje u svijetu i Hrvatskoj značajno se promijenilo od vremena prije ili desetljeća nakon II svj. rata, pa tako i pojam „ljevice“ i „desnice“. Staro, tradicionalno poimanje „ljevice“ značilo je podršku radnicima protiv „zlih kapitalista“ i zalaganje za što snažniju ulogu države u društvu i gospodarstvu (pojednostavljujem, dakako).

Slom Sovjetskog saveza i pad Berlinskog zida, pokazalo se, nisu donijeli „kraj povijesti“, šjor Francis Fukuyama se tu malo zaletio. Svijet nije postao „post-ideološko“ mjesto u kojemu nema sukoba oko bitnih modela i koncepcija — naprotiv. Ipak, iz moje perspektive i po mom mišljenju, bitno su se izmijenila mnoga ključna pitanje, prioriteti i polazišta za dijalog pa i konfrontaciju.

Francis Fukuyama — ništa od post-ideološkog društva …. (Foto: Wikipedia)

No, vratimo se iz ovog šireg okvira i konteksta na pitanje iz uvoda — što ja radim u lijevo orijentiranoj političkoj organizaciji (platformi / stranci). I kave to veze ima s poduzetništvom?

Kad se neka stranka deklarira kao „lijeva“, refleksna („knee-jerk“) reakcija mnogih biti će zaključak — „to je antipoduzetnička stranka“. Možemo! će, kao vrlo mlada organizacija, imati puno posla da svoje stavove i pozicije jasnije artikulira i mogu reći (IMHO) da imamo dosta problema … pardon, „prostora za napredak“ kad je riječ o javnoj komunikaciji i artikulaciji stavova o ovoj temi. Dodao bih tome da u vrijeme pisanja ovog teksta (svibanj 2019.) platforma još nije definirala svoju političku poziciju o ovoj temi, da nam rasprava unutar organizacije tek predstoji kao što nam tek predstoji priprema kako internih, tako i javno objavljivih dokumenata, teza, „position paper-a“ i slično, kao što smo do sada već primjerice raspravili i zauzeli stavove o područjima zdravstva, stanovanja i drugih.

Postavlja se, dakle, pitanje „jesmo li mi za ili protiv poduzetnika / poduzetništva“, ili čak zaoštreno kao konstatacija — „vi ste antipoduzetnička organizacija“. Odgovor na ovakva pitanja ili konstatacije vrlo je jednostavan — naravno da nismo antipoduzetnička platforma / stranka. Kako bih ovo obrazložio, otići ću opet malo u širinu a čitatelje zamoliti za strpljenje — „bear with me“.

Jedan od temeljnih društvenih ciljeva svakog političkog rada jest, ili bi barem trebao biti (ako akteri rade u dobroj namjeri a ne s ciljem da se osobno okoriste) prosperitet društva i unapređivanje materijalnog statusa, izraženog kroz GDP ili neku drugu mjeru, njegovih građana.

Poduzetništvo je motor razvoja i prosperiteta. To nije pitanje „stava“ ili „političke pozicije“ ili „ljevice vs. desnice“ nego je to jednostavna, notorna činjenica.

U tom smislu, niti jedna organizacija koja djeluje politički, a s iskrenom namjerom da unaprijedi društvo, ne može biti „antipoduzetnička“ kao što isto tako ne može biti „protiv radnika“ ili „protiv tehnološkog razvoja“ ili „protiv prosperiteta“.

Pitanje „za ili protiv poduzetništva“ jednako je besmisleno kao i pitanje „za ili protiv tehnologije“ ili „za ili protiv radnika“.

Pravo pitanje na kojemu se politički akteri mogu, realno, razlikovati i zastupati različite pa i suprotstavljene koncepcije nije „da li ne“ već „kako i kakvo“ ili, bolje rečeno „u kom okviru javnih politika i prema kojem modelu“. Treba li i na koji način i u kojoj mjeri regulirati ovu ili onu industriju, utjecati na različite politike (monetarne, fiskalne, inovacijske, tehnološke) kako bi se društveni razvoj usmjerio u ovom ili onom smjeru? To nas pitanje neizbježno dovodi do pitanja regulative kao instrumenta postizanja društvenih i političkih ciljeva, definiranja ovakvog ili onakvog okvira ili modela.

Banalizirana, simplificirana dekonstrukcija liberalne opcije na koju nerijetko nailazimo u diskursu u našem okruženju kaže „što manje regulative to bolje“. Kolokvijalno ju možemo čuti u frazi „pustite poduzetnike na miru“. Koliko god primamljivo zvučao ovaj slogan, on nema puno dodirnih točaka s realnošću, barem ne ako ga doslovno shvatimo. Ne postoji privredni sektor, barem koliko se ja mogu prisjetiti, u kojemu rad poduzeća nije na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri reguliran. Doslovno proveden i doveden do ekstrema ovakav stav bi trebao značiti da proizvođače automobila treba osloboditi obaveze da ugrađuju sigurnosne pojaseve i zračne jastuke, da proizvođače hrane i lijekova treba osloboditi strogih normi koje propisuju prehrambene i farmaceutske standarde i da građevinare treba osloboditi obaveze da njihovi radnici na poslu nose zaštitnu odjeću i opremu — da sad ne nabrajamo banalne primjere do u nedogled.

Vratimo se ponovno na osobnu razinu. Jesam li ja „protiv poduzetništva“? Naravno da nisam. Jesam li protiv „crony kapitalizma“ kakav postoji u svim državama pa i u Hrvatskoj, u bezbroj primjera koje možemo nabrojati? Svakako da jesam. Gdje je pak granica između crony kapitalizma i poštenog poduzetništva? Često je ona jasna i jednostavna a prečesto je, nažalost, poprilično siva zona, naročito u situacijama kad se zakoni i drugi propisi donose s izričitom svrhom da pogoduju konkretnom „poduzetniku“ s imenom i prezimenom, nakon čega njegovo inače „sumnjivo poslovanje“ postaje legalno. A ako je legalno, valjda je vrijedno podrške i pozitivno.

U takvim situacijama crony kapitalist postaje, zapravo, neprijatelj poduzetnika pa i poduzetništva. U takvim situacijama ja sam čvrsto „za“ poduzetnika a čvrsto „protiv“ crony kapitalista. Uzmimo gotovo banalan primjer. Dalmatinski maslinari (poduzetnici!) su 2012. nakon dugih međusobnih natezanja i prepucavanja uskladili međusobno standarde i kriterije da neko maslinovo ulje može dobiti neku oznaku „izvornosti“ i da može biti nazvano „Dalmatinsko maslinovo ulje“. Taj je njihov napor, međutim, sabotirao Agrokor budući da Zvijezda, iako dio maslina uzgaja i bere u Dalmaciji, ima centralizirani pogon za proizvodnju u Istri.

Screenshot članka iz T-portala, 2012.

Političkim je putem, dakle, Agrokor „izlobirao“ da se kriterij proizvodnje u Dalmaciji ne uvrsti među kriterije potrebne za ovakav certifikat. Ako na ovom primjeru — a ima ih bezbroj — kažemo da smo „za“ čvrstu regulativu vezanu uz certifikat izvornosti, jesmo li „za“ ili „protiv“ poduzetništva?

Ja sam svakako „za“ poduzetništvo, ali poduzetništvo u kojemu su sudionici, takmaci ravnopravni i u kojemu neki od aktera nisu privilegirani zato što njihovi donedavni članovi uprava sticajem i spletom okolnosti eto slučajno sjede u ministarstvima i komisijama koje trebaju donositi propise i regulativu koja će osigurati fer tržišnu utakmicu. Kad u Možemo! kažemo da smo „za jednakost“, to je ta jednakost, odnosno ravnopravnost na tržištu kako ju ja razumijem kad je o poduzetništvu riječ.

Kad smo već kod regulative, spomenimo nakratko i brojne propise s kojima se poduzetnici u Hrvatskoj suočavaju. Neki od njih su smisleni, ali postoji naizgled beskrajno more potpuno besmislenih, administrativnih zakona, propisa, barijera i ograničenja koje kao da nemaju veze s mozgom niti sa zdravim razumom. I bez da smo interno „uskladili stavove“ mogu jasno i nedvosmisleno reći da će se Možemo! bez ustezanja zalagati za ukidanje takvih propisa i barijera, za zakonodavne okvire koji potiču efikasnost, pa i poduzetničkog rada, za restrukturiranje javne uprave ne na način da se ona „smanji“ ili „poveća“ nego da bude efikasan servis građanima i poduzetnicima. Bezbroj općina sa svojim „općinarima“, županija, državne i lokalne administracije i birokracije nije uopće pitanje „ljevice“ ili „desnice“ već zdravog razuma kontra korupcijskih i klijentelističkih interesa. U tom smislu, ako govorimo o poduzetništvu, Možemo! će se svakako zalagati da se poduzetnike, a naročito male i srednje poduzetnike, „pusti da dišu“.

Gledamo li pak širu i dugoročnu sliku, čvrsto sam uvjeren da „business as usual“ („BAU“) model globalnog razvoja dugoročno ne može opstati. Drugim riječima, uvjeren sam da kapitalizam kao koncept i kao model treba bitno, značajno restrukturirati i redefinirati na temelju, po mogućnosti, širokog „društvenog ugovora“. Ako ovo zvuči utopistički, ima jedna realnost koja zvuči vrlo realistički, a zove se „klimatske promjene“.

Smatramo li, dakako, da su klimatske promjene i globalno zagrijavanje samo „fake news“ i široka globalna zavjera nerazumnih „eko-radikala“, onda — priznajem — ovaj argument otpada. Među mojim vrlo razumnim i vrlo dobro obrazovanim prijateljima i ma i zagovornika takve teze (da je to sve izmišljotina). Čini se, ipak, da je uvjerenje da oko klimatskih promjena nešto treba pod hitno poduzeti dovoljno rašireno da ga možemo razumjeti kao društveni konsenzus.

Kapitalistički model razvoja društva nije jedini uzročnik klimatskih promjena s kojima se suočavamo, ali uvjeren sam da je njegov doprinos značajan. Kapitalizam kakvog poznajemo zasniva se na modelu rasta svega — proizvodnje, tržišta, burzovne vrijednosti, indeksa dionica, količine proizvedenih materijalnih dobara svih vrsta i oblika.

Knjiga „The Limits To Growth“, skupine autora, koja jasno objašnjava da to tako ne ide do unedogled, izašla je još davne 1972. — prije punih 47 godina. Od tada do danas svi glasovi koji su govorili da ono što tamo piše ima nekog smisla, koji su se zalagali za pojmove poput „održivog razvoja“ i slične, smješteni su u neki kutak „dobronamjernih utopista“ kojima se bavi poneka konferencija i poneka simpatična inicijativa. Pokazuje se, međutim, da je dogorjelo do noktiju i da ne možemo biti sigurni da naša djeca ili unuci neće živjeti na planetu na kojemu je život gotovo neizdrživ i nepodnošljiv i prema kojemu će se današnji toliko problematičan svijet činiti kao nedavna slika Arkadije. U tom kontekstu platforma Možemo! i službeno je podržala “Zeleni New Deal za Europu”.

Pored svih ostalih urgentnih, hitnih stvari koje trebamo poduzeti u smislu dekarbonizacije ekonomije i energetike i slično, morat ćemo, uvjeren sam, promijeniti jednu od temeljnih postavki kapitalističkog, tržišnog modela kojega poznajemo a to je ta nesretna postavka vječite ekspanzije. Da se ne pozivamo samo na pola stoljeća stare reference, dobar uvod u neke nove razvojne modele može dati i knjiga „Degrowth“ („Odrast“), prevedena i objavljena i u Hrvatskoj 2016. godine.

Vratimo se ponovno mojem uključivanju u Možemo! kao organizaciju zelene ljevice. Iako još uvijek nismo, kako rekoh, „izbrusili“ pa niti pošteno prodiskutirali temu poduzetništva unutar organizacije, polazišta i vrijednosti zelene ljevice, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, po mojem su mišljenju bliža promišljanju temeljite reforme i restrukturiranja kapitalističkog modela razvoja nego što je to slučaj s drugim opcijama i strankama.

Kako bilo da bilo — nešto treba poduzeti, nešto bitno i duboko trebamo promijeniti i oko toga će biti jako puno posla.

Technosceptic, cofounder @PerpetuumZg, @zipzg, columnist Mreza, Forbes Croatia...

Technosceptic, cofounder @PerpetuumZg, @zipzg, columnist Mreza, Forbes Croatia...