Pop

“Tonka” je bila, u to vrijeme, jedna grozna, trivijalna, sladunjava pjesmica. Bili smo, u to vrijeme, žestoki fanovi žestokih bendova, imali smo svoje čvrste stavove, a glazbeni žanrovi i njihovi izvođači koji nisu bili u našem novovalnom panteonu heroja — na njih smo gledali s visoka i s prijezirom.

“Narodnjaci” su čak još i imali neki žar. Koliko god su bili čudni, iz njih je — iz najboljih među njima — prodirao neki iskonski balkanski duh, neka strast koja nam nije bila posve strana. No — na najnižem krugu, u dnu pakla prezrenih žanrova bila je estrada. Kuruza. Ljigava, zašećerena, nepodnošljiva kuruza. Vrhunski predstavnici te beskrajno odbojne glazbe, bend koji je bilo najlakše prezirati, bili su — za nas — “Novi fosili”. Samim time, cijeli taj repertoar bio je neslušljiv. “Tonka, reci cvrčak!”… “Ključ je ispod otirača” … Nije trebalo niti se imalo volje malo pažljivije poslušati i preslušati — bilo je sasvim jasno o čemu se tu radi i koliko je sve to beskrajno banalno i kičasto.

Prva naznaka da sam možda bio zabrijao došla je puno, puno godina kasnije. Nekako mi je u ruke dospio album pjevača za kojega dotad nisam baš, ili bar nisam puno, čuo — “Tedi Spalato u Lisinskom”. I na njemu — “Tonka”.

Ta pjesma koja mi je iz mladosti ostala zakucana kao pojam estradnog, besmislenog kiča odjednom je, na tom albumu, razbila zagipsanu predrasudu i predamnom se pojavila predivna, duhovita, vrlo osobna balada. Nisam puno istraživao, nisam znao puno o pozadini, samo je narogušeni oklop mojih mladenačkih čvrstih glazbenih stavova i podjela dobio svoje prve napukline.

Nekoliko godina kasnije, na kiosku naiđem na CD, posebno izdanje Slobodne dalmacije — “Čovik od soli — U spomen na Momčila Popadića”. I eto ljepote. “Tonka” je otvorila taj album, odmah za njom i “Ključ je ispod otirača”… Od Novih fosila do meni nešto manje (dotad) poznatih izvođača pa do najvećih Oliverovih hitova, ljepota do ljepote i gušt do gušta. I tu se raspadoše sve moje predrasude i prema estradi i prema Fosilima… Ok, ne pretjerujmo, ne bih estradu ni kuruzu želio uzdizati na glazbeni pijedestal ali kužite što želim reći.

Pop, Pope, Momo bio je jedan od ključnih autora zlatne generacije “Splitske dice” sedamdesetih i osamdesetih. Fascinantan lik, novinar, književnik, pjesnik, esejist… Oni koji o njemu sve znaju — znaju, a onima koji ne znaju mogu preporučiti dox “Pope, vrati se!”.

A Tonka? Tonka je Popadićeva životna ljubav, supruga … koja zbog govorne mane ne može izgovoriti “r” 😁

Veselko Tenžera rođen je pet godina prije Popa i umro također pet godina ranije. Tenžera je živio od ’42–85., Pop od ’47–90. Ne znam jesu li se poznavali, bit će da jesu ali tko bi to znao, ovaj u Zagrebu, onaj u Splitu… Ono što znam je da je Tenžera za mene bio u pravom smislu riječi formativan autor, Popa sam “otkrio” tek puno kasnije u životu ali obojica su za mene, svaki na svoj način, u najboljem smislu te riječi — intelektualci, ljudi i autori kakvih danas ima premalo i kakvi nam užasno nedostaju.

Momčilo Popadić — Pop rođen je 25. ožujka 1947. Sretan ti rođendan, Pop, i hvala za pjesmu!