Sretan rođendan, profesore Kangrga!
“Moraš doći na Kangrgina predavanja!”
Tako je otprilike glasio, ili mogao glasiti, argument mog prijatelja Tonija o tome zašto bih jednom ili dvaput tjedno “morao” preskočiti predavanja na svom matičnom ETF-u, prošetati preko (tadašnje) Ulice Proleterskih brigada do Filozofskog fakulteta i poput padobranca se ubaciti na predavanja koja mi nisu upisana u indeks, i za koja nikad neću izaći na ispit.
Bila je to prva polovica osamdesetih, mogao sam biti druga ili treća godina faksa a moje društvo i najbolji prijatelji bili su podjednako s jedne i s druge strane “Proleterskih”. Od svih njih Toni je bio moj najstariji frend po frendovskom stažu, naši djedovi i bake bili su prijatelji a roditelji, moji i njegovi, zajedno su odrastali i studirali u poslijeratnom Zagrebu. Ljeta su provodili, i oni kao i nas dvojica, u Jelsi na Hvaru odakle smo vukli duge i daleke obiteljske korijene.
Kako u Jelsi, tako i u Zagrebu Toni i ja i druge prijateljice i prijatelji znali smo do dugo u noć raspravljati, uz adekvatne količine pića i drugih motivirajućih sredstava, o svemu i svačemu — o filmovima, književnosti, glazbi, sudbini svijeta i — dakako — o Revoluciji. Bilo je sasvim jasno da svijet, ovakav kakav jest, valja promijeniti. Ako se kojim slučajem superiorno smješkate našoj mladalačkoj zaluđenosti, prisjetite se da je potreba za temeljitim promjenama i dalje itekako aktualna, samo što je, u znaku klimatske krize i prijetnje koju nam donose moćne nove tehnologije, još izraženija i hitnija nego tih davnih osamdesetih. No — to nam ovdje nije tema.
Jedan od svjetskih problema kojega smo uočili i u našoj neposrednoj okolini bio je i fahidiotizam. Moji dragi ETF-ovci, budući inženjeri, živjeli su u blaženom uvjerenju da su brži čipovi, elektronika i općenito tehnologija (moja je specijalnost u to vrijeme bila umjetna inteligencija) sve što nam treba da iskoračimo u predivnu novu budućnost, u kojoj ćemo se voziti letećim automobilima a računala i roboti obavljat će sve neugodne poslove dok mi uživamo u dokolici.
Ekipa s druge strane tramvajske pruge koja je prolazila uzduž “Proleterskih” hodala je po oblacima filozofije raznih smjerova i metafizičke metafizike, prolazeći kraj nadiruće tehnološke revolucije kao pored turskog groblja, i nemajući nimalo interesa, razumijevanja niti spoznaju o tome da se naš svijet ubrzano mijenja zbog — između ostalog — tehnološkog razvoja o kojemu oni nemaju pojma, ne zanima ih i smatraju ga banalnošću koju će rado prepustiti štreberima sa sjeverne strane te iste pruge.
Okupili smo tako Toni i ja šačicu prijatelja s obje strane pruge i poduzimali što smo mogli da uspostavimo mostove. Organizirali tribine, zajedničke akcije, lijepili plakate i općenito radili na prosvjetljenju jednih i drugih.
U toj situaciji počeo sam pohoditi Kangrgina predavanja.
Nisam — dakako — imao niti traga od teorijske podloge potrebne da shvatim “stručnu” stranu priče — ali mi zapravo, tako sam nekako osjećao, nije niti bilo nužno. Profesor Kangrga razvijao je temu, predavanja i promišljanje na način da je bio duboko ukorijenjen u našoj političkoj svakodnevnici. Ono što me privlačilo da na predavanja redovito dolazim bio je njegov… pa … recimo to tako, “stil”, iako je “stil” premala, preplitka riječ za ono što se događalo u maloj, studentima nakrcanoj predavaoni zakopanoj duboko u čudnim labirintima Filozofskog.
Na predavanja je dolazio uvijek u bijeloj košulji, s kravatom koju bi ubrzo u žaru predavanja olabavio. U ruci uvijek ista, stara, trošna, crna kožnata aktovka koju odlaže na katedru i onda kreće vatromet.
Objašnjava nam žestokom gestikulacijom i gotovo skakutanjem ispred ploče razvoj klasičnog njemačkog idealizma, kako su stvari napredovale na liniji Kant — Fichte — Shelling - Hegel i kako je sve to dovelo do najvećeg među najvećima — do Marxa.
Ne — naravno- do banaliziranog Marxa kojega su razvlačili tadašnji ideolozi tzv. “socijalizma”, već do pravog, istinskog Marxa, humanista i emancipatora, možda najbolje izraženog u njegovim i Engelsovim “Ranim radovima”.
Nije se naš dragi profesor zadržavao samo na velikanima filozofije. Imao je što za reći i o aktualnim zbivanjima, od kojih su ga dvije teme, i njihovi protagonisti, posebno motivirali na uragane maštovitih monologa ispunjenih ubojitim i otrovnim argumentacijama. Dvije su stvari Kangrgu podjednako ispunjavale bijesom — staljinizam i nacionalizam. “Staljinizam” je za njega bio na djelu tu, u Jugoslaviji, u praksi Saveza komunista Jugoslavije, u svemu što je radio omrznuti diktator Tito i njegovi poslušnici.
Ti su poslušnici, uostalom, ukinuli i zabranili projekte koji su bili najviši praktični dosezi Kangrge i njegovih kolega “praxisovaca” — Gaje Petrovića, Rudija Supeka, Branka Bošnjaka i ostalih: Korčulanske ljetne škole i samog časopisa “Praxis”.
Za nas klince priča o Korčulanskoj ljetnoj školi bila je poput nekog arkadijskog mita. Šezdesete godine, svako ljeto na predivnu Korčulu dolaze najugledniji filozofi iz cijelog svijeta. Marcuse, Bloch, Habermas, Finke i mnogi drugi stižu izdaleka na sunčani jadranski otok. Tokom dana predavanja, debate, diskusije, radionice a predvečer i do dugo u noć uživanje u svemu najboljem što pruža Mediteran, od svježe ribe do Plavca, Grka i Pošipa koji samo potiču još produktivniju i kreativniju diskusiju idućih dana.
Bilo je posve jasno da Kangrga svoju (vrlo) kritičku oštricu usmjerenu prema tadašnjim vlastodršcima ne vuče samo iz činjenice da sputavaju i onemogućuju istinsku revoluciju i istinsko oslobođenje otuđenog čovjeka, već da je tu u pozadini i činjenica da su on i drugovi izgradili nešto veličanstveno, svjetski relevantan časopis i školu, što su državni apartčiki tadašnje Partije neko vrijeme tolerirali, a potom bešćutno uništili.
Nacionalizam svih mogućih vrsta i oblika podjednako je mrzio i podjednako strastveno nam objašnjavao zašto je čovjek ostao ispod razine svoje slobode i ostvarenja sebe kao čovjeka ako se svodi na puko “hrvatsvo”, “srpstvo”, na puku pripadnost bilo kojoj naciji koja nužno vodi na suprostavljanje “onom drugom”, drugoj naciji i drugom nacionalizmu.
Zanosio bi se tako dragi profesor u tumačenjima i povezivanju ideja njemu toliko dragih filozofa klasičnog njemačkog idealizma sa stvarnošću koja nas okružuje, i kako bi pričao, tako bi postajao sve emotivniji, kravata je bila sve više razvezana a žustrina kretanja po pozornici — jer to je bio i svojevrsni teatar — rasla je zajedno s body language i sve više i više povišenim tonom predavanja. Ubacivao je svako malo i pojedine štoseve i viceve kojih nikada nije nedostajalo i zbog kojih je predavaona znala prasnuti u smijeh. Pamtimo tako strastveno protivljenje njegovog oca Kangrginom objašnjavanju Darwinovog koncepta evolucije: “Ti si možda nastao od majmuna” grmio je Kangrga senior “ali ja sigurno nisam!”
Jednog smo dana doznali da će Kangrga održati veliko predavanje u glavnoj dvorani fakulteta, čuvenoj “sedmici”. Čekali smo taj dan poput najnapetijeg koncerta i nacrtali se dovoljno na vrijeme da zauzmemo mjesta prije nego što se “sedmica” napunila poput šipka, s publikom koja ispunjava ne samo mjesta u predavaoni nego i prolaze, stepenice, svaki kubični centimetar raspoloživog prostora.
Dogovorili smo se snimiti taj veliki događaj, i ja sam kao “tehničar” sa sjeverne strane pruge preuzeo na sebe zadatak. Ponio sam “kazić” (radiokazetofon) i uredno snimio predavanje.
Kad je završilo, dakako uz gromoglasno odobravanje prisutnih, naša se ekipica brže bolje preselila na piće u obližnji (tadašnji) “Jadran”, kafić i restoran na istočnom platou današnje zgrade Fine i Hrvatske lutrije. Cuga je stigla, nestrpljivo smo pustili snimku da čujemo kako je ispalo i nastao je — tajac. Zanijemili smo. Iz zvučnika kazića na stolu, među bocama pive, začuo se ni manje ni više nego glas iz groba — glas druga Tita, Kangrgi toliko omrznutog diktatora koji je nekoliko godina ranije sahranjen u Beogradu uz nikad viđeno prisustvo državnika iz cijelog svijeta.
Kangrga je — kao i Tito — bio Zagorec. Govorio je, odmah smo shvatili, vrlo sličnim glasom i vrlo sličnim izražajem. Na snimci je, dakako, bio uvaženi profesor Milan Kangrga, ali bez da ga vidimo pred sobom, slušajući samo snimku, sličnost s dobro nam poznatim govorancijama druga Tita bila je nevjerojatna.
U godinama nakon što sam prestao pohađati predavanja, znao sam profesora Kangrgu sresti ponekad, na okruglim stolovima, tribinama i sličnim događanjima. Godilo mi je što me svaki put prepoznao, iako nisam bio njegov “službeni” student, i svaki put bismo se prijateljski pozdravili.
U njemačkom gradu Freiburgu u prosincu 2005., povodom stogodišnjice rođenja, održan je filozofski skup posvećen Eugenu Finku, jednom od najznačajnijih filozofa našeg vremena. O Finku kao filozofu, ali i kao prijatelju, govorio je i profesor Kangrga, ističući Finkov interes i doprinos filozofskim zbivanjima na našim prostorima; kao predavača, sudionika u radu “Korčulanske ljetne škole« i kao člana Redakcijskog savjeta časopisa Praxis. Na skupu je sudjelovalo više od sedamdeset uglednih sudionika iz čitavog svijeta, a prof. Kangrga je održao izlaganje pod naslovom “Uz sjećanje na mojeg dobrog prijatelja Eugena Finka.”
U hrvatskom glavnom gradu Zagrebu u svibnju 2023. ne samo da nije održan međunarodni skup u znak sjećanja na stogodišnjicu rođenja Milana Kangrge, već ona gotovo da nije obilježena.
Profesor Milan Kangrga, jedan od najvećih i najznačajnijih hrvatskih, jugoslavenskih i evropskih filozofa, rođen je — vrlo simbolično, mogli bismo reći — 1. maja 1923. Sretan vam 100. rođendan, dragi profesore!
