Utjecaj gama zraka na žirafe i harmonike

Suočeni smo, dakle, s pokušajem razorne kritike tzv. “nove ljevice” u Hrvatskoj.

Autor kritike svoj je tekst naslovio “Zašto je i nova ljevica odgovorna za hrvatsko nazadovanje u 21. stoljeću”. Obzirom da je naslov posve besmislen, podjednako je (be)smisleno komentar na taj tekst nasloviti — ako išta — još bemislenije odnosno — apsurdnije. Referencu naslova neka dešifriraju oni koje takve stvari vesele, a ako ih baš zanima ključ neka mi se jave pa ću im rado prišapnuti, iako zapravo nije toliko važno. Važno je da je podjednako besmisleno kao i sama teza da je “nova ljevica odgovorna za hrvatsko nazadovanje”.

Autora teksta, Velimira Šonju, poznajem i cijenim. Ne znam je li tekst, koji vrvi netočnostima od kojih ću se samo na neke referirati, pisan iz neznanja i neupućenosti ili u zloj namjeri. Teško je reći, budući da kolega Šonje nije niti neobrazovan niti neupućen — naprotiv — a s druge strane želim vjerovati da nije zlonamjeran. No, za potrebe ovog teksta oslonit ću se na “benefit of the doubt” pristup pa ću autoru, ali dakako i našoj zajedničkoj publici, prijateljski ukazati na neke propuste i netočnosti.

Za početak — autor kroz čitav tekst provlači tezu o dogmatskim i zastarjelim razmišljanjima “nove ljevice”. Ti se argumenti, da ih sad ne nabrajam redom, mahom odnose na stavove koje u javnosti iznosi jedna stranka, Radnička fronta. Na aktualnim parlamentarnim izborima stranke “lijevo” od SDP-a okupile su se u tzv. “zeleno-lijevoj koaliciji”. Radnička fronta (“RF”) je jedna od tih (šest) stranaka. Pripisivati ostalim strankama, odnosno čitavoj “novoj ljevici”, ove teze može samo netko neupućen ili zlonamjeran. Ostanimo na pretpostavci da se radi o prvoj opciji.

Pomalo neočekivano, autor se u svom tekstu osvrće i na jedan moj status na Facebooku. Taj je status, odnosno komentar, napisan dobrim dijelom u zafrkanciji ali čini se da je izazvao neku vrst nemira kod onih na koje se odnosi, na moje veliko veselje i iznenađenje. U svom tekstu autor pokazuje posvemašnje nerazumijevanje za ono što sam tamo rekao (namjerno ili ne — tko bi znao?) pa bih želio ovdje malo pojasniti o čemu se radi.

Davor Huić, predsjednik udruge Lipa i nositelj kandidacijske liste koalicije Pametno — Fokus — SIP u 6. izbornoj jedinici raspisao se dakle, poprilično poetično, o putovanju vlakom iz Kutine prema Zagrebu i o tome kako se putnici “drndaju”. Obećao je pritom biračima Kutine i drugih gradova da će se zalagati da se cestovna i željeznička infrastruktura obnove “besplatnom lovom iz EU”.

Ne bi u tome, dakako, bilo ništa loše kad autor tih razmišljanja ne bi bio dugogodišnji protivnik “svega poreznog”, kad njegova javna pozicija ne bi bila utemeljenja na protivljenju svim mogućim porezima i opsesivnoj pažnji da država nedajbože ne bi potrošila niti jednu “lipu” (odatle naziv udruge) više nego što je nužno. Kad osoba takvog backgrounda novac poreznih obveznika naziva “besplatnom lovom iz EU fondova” meni se to — eto — učinilo zanimljivim. “Lova iz EU fondova” je također novac europskih poreznih obveznika među koje — podsjetimo kolege Huića i Šonju — još od 2013. spadaju i hrvatski građani i poduzetnici. Čini mi se u najmanju ruku nedosljednim oštro paziti na novac hrvatskih poreznih obveznika a isti takav novac evropskih poreznih obveznika nazivati “besplatnom lovom”. No, da ne duljim, eto linka na moj — dakako ironični- komentar na ovakvo gledanje na čitavu stvar pa procijenite sami, dragi čitatelji.

No — pustimo sad po strani male, donekle i osobne čarke na Fejsbuku i prokomentirajmo ukratko autorove prigovore novoj ljevici. Doznajemo iz teksta da je “dobrodošao glas” nove ljevice “kidnapiran i preusmjeren na dva slijepa kolosijeka”. Kakvi su to zli slijepi kolosijeci, možda se pitate, na koje je “preusmjeren” glas, odnosno političke aktivnosti nove ljevice?

Prvi slijepi kolosijek je, dakle, “borba za više javnog novca”, bez osvrta na to odakle taj novac dolazi, odnosno gdje se stvara ta novostvorena vrijednost. Nažalost po autora, izborni program nove ljevice naglašava da javne politike treba usmjeriti od sadašnjih djelatnosti s niskom dodanom vrijednošću prema ulaganjima u razvoj, istraživanje i tehnološki složenu proizvodnju. Teza da je nova ljevica “uklopljena u uske interese koji se bore za veće kriške” posve je promašena.

Drugi slijepi kolosijek, doznajemo, jest “kolosijek devetnaeststoljetnog antikapitalizma”. Čitav ovaj “kolosijek” svodi se na gorespomenuto izjednačavanje “nove ljevice” s Radničkom frontom, Katarinom Peović, Matom Kapovićem i ostalom ekipom. Kako rekosmo — autor se barem u jednom slaže s Katarinom “KP” Peović — u zabludi da se nova ljevica svodi na RF. Toliko o tome.

Nova je ljevica, doznajemo, “gubila utakmicu za utakmicom” prepoznavši “primarnog neprijatelja u liberalizmu”. Autoru je, čini se, promaklo da je “Lijevi blok” u Skupštini grada Zagreba korumpiranom gradonačelniku pomrsio račune, u više navrata srušio katastrofalni GUP i posve promijenio narativ i odnose snaga u dotad ustajaloj vodi gradske politike. Nije se pritom fokusirala na “sukob s liberalizmom” u nekom apstraktnom, akademskom svijetu već na sukob s konkretnim, za građane štetnim politikama koje su kulminirale zahtjevom da se što prije donese kvalitetan i pravedan Zakon o obnovi Zagreba. Ako je to “zadovoljavanje galamom gubeći utakmicu za utakmicom” za ovog autora, ostavimo to njegovoj poprilično slobodnoj interpretaciji, uz više skolastično pitanje o tome što su o tim temama poduzeli liberalni i libertarijanski političari.

Moglo bi se tako točku po točku i tezu po tezu dekonstruirati taj zanimljivi tekst, ali osvrnimo se samo na još jednu, tezu da je nova ljevica “pogodovala stvaranju društvenog ambijenta u kojem su nepotizam, neprofesionalizam i „ruka ruku mije“ javnosektorski dealmaking mogli ostvarivati svoje dugoročne planove.”

Za ovakvu mentalnu eskapadu trebalo se doista potruditi. Ako je *itko* u novijoj hrvatskoj povijesti i politici snažno, energično i argumentirano rušio i kontrirao “dealmakingu” — to je valjda bila “nova ljevica”. Dok su “korifeji” tzv. liberalizma, od HSLSa do HNSa i uzduž i poprijeko zdušno sudjelovali u “dealmakingu” , od ulaska u kojekakve Vladine koalicije do mutnih poslova s Prvim plinarskim društvom (PPD), Petrokemijom … da sad ne nabrajamo dalje, autor je baš našao za shodno “novu ljevicu” prozvati za pogodovanje nepotizmu — valjda da bi opravdao svoj besmisleni naslov teksta.

Zaključno — istinskim liberalima i “novoj ljevici” glavni protivnici su zajednički — korumpirana klijentelistička mreža dominantnih velikih stranaka. Bilo bi dobro kad bi se našlo više volje za suradnju a manje potrebe da se šalju neutemeljene otrovne strelice drugoj strani, iako — dakako — žustra polemika itekako spada u civilizacijska dostignuća demokratskih društava.

Na duži rok i mimo dnevne politike, liberalima i ljevici predstoji — nadajmo se — ozbiljna diskusija o dugoročnim aspektima i budućnosti kapitalizma, demokracije, izazovima s kojima se suočavamo kao građani Evrope. Klimatska kriza, migracijski trendovi, autoritarni režimi na granicama Evrope i unutar njih, nezadrživi tehnološki trendovi i njihov utjecaj na građane i gospodarstvo … Sve su to teme puno veće i važnije od naših svakodnevnih prepucavanja. Nadajmo se da ćemo naći snage, volje i vremena, neovisno o aktualnoj (pred)izbornoj situaciji da sjednemo za stol i stavimo glave na hrpu. Pitanja su teška i kompleksna, jednostavnih odgovora nema a naši Evropski sugrađani od nas očekuju da se aktivno uključimo u diskusije koje su u toku i damo svoj doprinos izgradnji Evrope budućnosti.