Šminkerski špijun

„Nema više ništa
nema više nikoga
krokodili su pojeli sve“

Električni orgazam: „Krokodili dolaze“

Čovjek koji je izašao na pozornicu elegantnog njujorškog hotela tokom elitne poslovne konferencije izgledao je i zvučao poput pravog engleskog snobovskog šminkera. Besprijekorno odijelo, elegantne cvike, svijetla kosa zabačena od čela unatrag — jedan od onih metroseksualaca koji se ne idu „šišati“ nego idu „na frizuru“, vjerojatno kod nekog frizera koji se zove Pierre u londonskom Cityu.

„Mi imamo psihografski profil svake odrasle osobe u Sjedinjenim državama.“ rekao je sudionicima konferencije Alexander Nix, CEO britanske kompanije Cambridge Analytica. „Za svaku od tih osoba imamo prikupljenih negdje između 4 i 5 tisuća podataka („data points“).“

Ni ja nisam znao što je „psihografika“ dok nisam naišao na informacije o ovoj kompaniji i njezinom utjecaju na dva najžešća politička zemljotresa 2016. godine — Brexit i Trumpovu pobjedu na američkim izborima.

Psihografika ili, kako ju još zovu, psihometrika je vrlo moderna, recentna grana koja kombinira psihološku teoriju s prikupljanjem golemih količina podataka o pojedinim osobama, s imenom i prezimenom. Iz relativno male količine vaših Facebook like-ova psihografika omogućuje istraživačima na sveučilištima, i u kompanijama, da vas upoznaju bolje nego što vas poznaju vaši suradnici na poslu, prijatelji ili članovi vaše najuže obitelji. Drugim riječima, ako mislite da suprugu ili ljubavnika dobro poznajete zato što ste već godinama zajedno, puno puta ste se napili i ševite se filmski — šminker Nix vas poznaje bolje. No dobro — možda ne baš vas jer ste eto sticajem okolnosti tu u Hrvatskoj pa mu niste na radaru. Ali, ako čitate Mrežu u Londonu ili Chicagu…

Na tom je, dakle, predavanju na konferenciji Concordia Summit — snimku ćete lako naći na YouTubeu i, vjerujte, vrijedi svih 11 minuta i 3 sekunde gledanja — Nix ispričao „success story“ njihove suradnje s kampanjom senatora Ted Cruza za nominaciju Republikanske stranke za predsjednika SAD iz 2016. Svi znamo tko je dobio tu nominaciju, ali uspjeh ove priče sastojao se u tome da je Cruz, koristeći „cutting edge“ kombinaciju psihografike i „big data“, uznapredovao od gotovo anonimusa do jedinog pravog konkurenta Trumpu u završnici. Na kraju predavanja, Nix dramatično najavljuje: „Ne mogu iznostiti detalje, ali mogu vam reći da Cambridge Analytica surađuje s jednim od dva kandidata za predsjednika, a za 7 tjedana (dakle na dan proglašenja izbornih rezultata, op. a.) svi ćemo vidjeti rezultate.“

Cambridge Analytica (CA) nije neki startup rođen u besparici na sveučilištu Cambridge koji se dokopao nekoliko rundi financiranja da bi pokorio svijet svojom briljantnošću (i Nixovom metroseksualnom frizurom). Tvrtka je dio tajnovitog holdinga, ili konglomerata, kako vam drago, Strategic Communication Laboratories (SCL). SCL-ov biznis je „behavioral change communications“. Fokusirani su uglavnom na izborne kampanje, i u pravilu surađuju s desničarskim i konzervativnim političarima i njihovim timovima. Već ste vjerojatno pogodili da je „kandidat“ s kojim su radili nakon Cruza bio upravo Trump. U Velikoj Britaniji su, dakako, „gurali“ Brexit. U nadzornom odboru Cambridge Analyticsa sjedio je, u vrijeme kampanje, glavom i bradom Steve Bannon, svojedobno čovjek br. 2 u Trumpovoj Bijeloj kući, koji je svojedobno izjavio da „želi uništiti cijeli sistem“ i da je po tome „ponosni Lenjinist“.

No, pustimo Trumpa i Bannona i vratimo se Nixu i CA. Jednom kada imaju psihografski profil — vrijedi ponoviti — svake osobe u Sjedinjenim državama, individualno, s imenom, prezimenom, adresom i još 5,000 „data points“, s tim se podacima može svašta. Može se generirati stotine tisuća mikro-varijacija Facebook oglasa koji će pogoditi pravi „živac“ naciljane osobe i potaknuti ju da izađe ili ne izađe na izbore. Može se u korisnikov Facebook feed ubaciti „dark post“ statuse — one koje će vidjeti samo ta osoba ili samo vrlo precizno odabrana skupina. Takvi statusi ne moraju — ali tko zna, možda i mogu — sadržavati sad već notorne „fake news“ članke ispunjene „alternativnim činjenicama“ koje je — možda — naštancala skupina poduzetnih tinejdžera negdje u makedonskoj provinciji.

Koliko god nam se kao geekovima činilo fascinantno što se sve može kad znaš sve o svima i na raspolaganju su ti egzotični psihometrijski i big data alati, instrumenti, analize i sve moguće druge igračke, ne bi bilo loše zapitati se što se u takvom svijetu događa s bazičnim vrijednostima na kojima smo izgradili društvo u kojemu živimo?

Imali smo već prilike čuti od raznoraznih likova, od svojedobnog šefa Googlea Eric Schmidta pa do analitičara i komentatora kako je „privatnost mrtva“ i kako se s time eto možemo „samo pomiriti“. „Ako radite nešto što ne biste željeli da drugi doznaju“ reče svojedobno cinični i arogantni Schmidt „možda to ionako ne biste trebali raditi“. Ta mi je izjava oduvijek fascinantna, osobito u svjetlu golemih izdataka koju velike tech kompanije izdvajaju da bi zaštitile — privatnost svojih uprava, među ostalim, naravno, i Schmidta.

Jedan drugi „velikan“ Silicijske doline, jedini koji je rano i snažno podržao Trumpa već u vrijeme kampanje, Peter Thiel, napisao je u svom eseju iz 2009. „Education of a libertarian“: „Više ne vjerujem da su sloboda i demokracija kompatibilne.“ Thiel možda nije tipični kalifornijski moćnik ali bez obzira na svoju „neobičnost“ itekako je utjecajan. Možemo samo zamisliti neki „produktivan i maštovit“ razgovor Thiela, Bannona i Nixa o tome kako najbrže i najefikasnije eksterminirati demokraciju u svijetu kako bi se postigla maksimalna „sloboda“ — sloboda, dakako, za njih i njihove kompiće.

Nezgodna je stvar to s digitalnom tehnologijom, slično kao s nuklearnom. Strahovito je moćna pa je tim nezgodnije ako je se dočepaju manijaci poput likova iz ove kolumne. Razlika je, ipak, u tome da je globalni nuklearni arsenal — barem za sada — u mirovanju, dok serveri Cambridge Analytice i tko zna kojih još njima sličnih kompanija vrlo živahno rade na destrukciji demokracije koja — eto — smeta slobodi.

(Napomena: Tekst je objavljen kao kolumna u časopisu Mreža u travnju 2017. i minimalno je uređen za potrebe ove online objave.)